nedjelja, 8. svibnja 2016.

Velebit 2016

Putovanje kutinskih "planinoraca" na Velebit. 

Godinu dana nakon Visa, na prijedlog Ivice Matajića naša grupa planinara krenula je na put prema Ričicama (Lovinac). Put nas je vodio preko Bosne, dolinom Une i prvi odmor bio je u mjestu Otoka, gdje smo popili kavu.

Stali smo i uz Hotel Kastelski buk i razgledali zanimljivu okolinu i slapove rijeke Une.


Slijedio je put prema Bihaću, te preko graničnog prijelaza Izačić ušli smo u Hrvatsku i produžili ličkom magistralom prema Lovincu i naselju Ričice. Usput smo skrenuli do brda Zir.
Zir je osamljeno brdo (850 m) sa stjenovitim vrhom u sredini Ličkog polja. Djeluje vrlo zanimljivo je se čini kao da je nekim čudom to brdo izraslo usred ravnice.
Uspon je trajao oko sat vremena i bio je naporan naročito kod uspona uz glatke stijene pred samom vrhom. Na vrhu zajednička snimka stare ekipe: Marko Nježić, Franjo Burigo, Branko Žiljak, Ivan Mikulić Pipin i Ivan Patera. Iza kamere je naš novi član Darko Šlibar. Falio je Ivica Mataić koji je ostao u podnožju jer je na tom brdu već bio nekoliko puta.
                            

Nakon kraće vožnje stigli smo do Ričica i kuće Matajićevih. Kuća je još u izgradnji ali ima dosta uređenih prostora u koje smo se smjestili. Večer smo proveli u pričama iz bliže i daljnje prošlosti. 

U jutro nas je dočekao obilan doručak kojeg je pripremio Darko. Prema unaprijed dogovorenom planu puta krenuli smo prema Nacionalnom parku Paklenica preko Malog Alana. Makadamskom cestom koja je izgrađena za vrijeme Austro-ugarske stigli smo do vidikovca. 

Planinski prijevoj Mali Alan poznat je iz Domovinskog rata o čemu svjedoči nekoliko spomen ploča i kapelica posvećena zapovjedniku velebitskog ratišta Damiru Tomljanoviću Gavranu. Pronalazim zapis o njemu:
Gavran je kao vojnik stasao u Domovinskom ratu. Običan, mladi, pošteni, izrazito hrabar čovjek, koji se svojim kvalitetama izdigao između nas. Takvog čovjeka mogu samo ljudi izroditi, izdignuti između sebe. Njemu ne treba zapovijedi, nikakve preporuke od nadređenih. Njega su ljudi izdigli između sebe, jer je jednostavno bio taj predodređen, da bude vođa...
Spuštamo se cestom i prolazimo iznad ulaza u tunel Sveti rok, prolazimo uz putokaz koji vodi do zaseoka iz kojeg je ponikao naš poznati nogometaš.
Dolazimo do Starigrada i skrećemo za:


Parking Nacionalnog parka Paklenica bio je po našem dolasku već krcat automobilima, no većina posjetioca bili su penjači po stijenama. Mi smo kao planinari dobili povoljniju cijenu ulaznice, zasukali smo štapove za hodanje i krenuli.

Na početku zajedničko fotografiranje za svaki slučaj ako se netko izgubili. Put je bio naporan i slijedilo je oko 3 sata hodanja po kamenoj stazi uz veoma bučni potok koji je u ovo vrijeme pun bistre velebitske vode s bezbroj malih slapića.
Grah smo pojeli u objektu Lugarnica odnosno u Planinarskom domu, kada ga je nestalo u Lugarnici. Oni najspremniji otputili su se do Ramić dvora gdje nas je dočekao ljubazni domaćin Marijo Ramić iz Zadra. Počastio nas je pićem i otkrio da mu je žena iz Novske, da je došla na ljetovanje sa sestrom i prijateljicama u Starigrad i zapela mu za oko. Marijo nudi jeftin smještaj za planinare i poziva nas da opet dođemo na nekoliko dana.

Slijedio je mukotrpan povratak po dosta klizavom kamenu. Napokon dolazimo do parkinga i sjedamo u naša vozila i krećemo do slapova rijeke Zrmanje. Na cesti od Obrovca prema unutrašnjosti po kojoj smo se vozili prema moru prije izgradnje autoceste postoji desno skretanje. Uz slapove se nalazi auto kamp. 

Pogled je odličan uz ugodan osjećaj smiraja na kraju ovog veoma napornog dana. Povratak u Ričicu, kuhanje carbonare, noćni razgovori i spavanje. Darko nas je upozorio da odmah noge operemo u hladnoj vodi i nije bilo noćnih grčeva u nogama. 

U jutro za doručak švedski stol i nakon toga se opraštamo od Darka i domaćina Ivice koji će ostati još koji dan da poprave vodovodnu instalaciju. Mi krećemo doma, do Slunja, pa skrećemo prema Cetingradu, prelazimo u BIH i preko Kladuše i Cazina do Une pa lijevo prema K.Dubici. Tu smo kod Starog fijakera pojeli leskovačke čevape uz starogradske melodije. Prelazimo u H.Dubicu i usput nas pretresa pogranična policija. I to je to. Gotovo je još jedno naše zajedničko putovanje i već najavljujemo novo krajem mjeseca rujna, opet na Velebit, Krasno, Zavižan i Premužićeva staza.